Neki ljudi ne cijene ono što imaju dok ne shvate kakvu to vrijednost ima. Ali tu vrijednost najčešće vidimo prekasno – kada je izgubimo.
Često primjećujem iskrivljenu percepciju ljudi. Ljudi koji mi idu na živce zapravo nisu loši ljudi već sam često mrzio u njima neku svoju osobinu. Bio sam u braku sa ženom 12 godina i svo to vrijeme nisam vidio njenu ljepotu i vrijednost. Mislio sam da je previše dosadna i da zaslužujem bolje.
Ostavio sam je i krenuo u potragu za ženom koju ću voljeti više od svega. Ali nije prošlo dosta vremena kada sam shvatio da je ona ipak bila sjajna. Poslije nje je sve bilo prazno. Pokušao sam sa drugim ženama ali samo sam mislio na svoju bivšu.
Počeo sam da joj pišem povremeno prije godinu i po dana, želja za njom je i dalje živjela. Izgubio sam se u traganju za nekim ko praktično ne postoji, nekom savršenom slikom žene koja ne postoji. Zapravo, shvatio sam da je baš to nesavršenstvo moje bivše supruge bilo savršenstvo.
Oženio sam se poslije nje, ali ne iz ljubavi. Više sam ispoštovao tradiciju i želju da budem sa nekim. Ovakvi odnosi dovode do nemogućnosti da odvojite svoje emocije i emocije druge osobe, da razjasnite šta su vaše granice, a šta su granice druge osobe.
Moja bivša me je zauvijek obrisala iz svog života, a meni nijedan dan nije prošao bez da mislim na nju. Na kraju sam se razveo od žene i pozvao nju na izlazak. Pristala je, i ona je bila u procesu razvoda baš kao i ja. Objasnio sam joj sve što osjećan, i rekla je da se osjeća isto.
Svojoj ljubavi od prije 12 godina počeo sam da izjavljujem ljubav, da joj priznajem da sam volio samo nju: kada sam postao iskren stvari su postale drugačije. Bio sam spreman da pokušavam iznova i iznova. Da sam na vrijeme vidio njenu ljepotu i vrijednost, ne bismo se ni rastali.