Rajović kaže da dijete ne može provesti tri sata pred ekranom i razvijati se na razini očekivanoj za njegovu dob.
Generacije su svake godine sve slabije. To je primijetilo i preko 800 nastavnika koje smo anketirali prije osam godina, tvrdi Ranko Rajović, autor NTC programa i osnivač MENSE Jugoslavije, danas Srbije.
Moramo nešto promijeniti. Prvi problem su nove tehnologije. Rajović kaže da dijete ne može provesti tri sata pred ekranom i razvijati se na razini očekivanoj za njegovu dob. Kao drugi problem navodi nedostatak kretanja.
“Dijete od šest ili sedam godina trebalo bi dnevno hodati 15 do 20 kilometara. Toliko smo toga prešli kad smo bili djeca. Koje dijete u gradu hoda i 2-3 kilometra? A mozak se razvija upravo kroz pokret.” – kaže Rajović, ističući da uz ova dva razloga – višak vremena pred ekranima i manjak kretanja, postoje i drugi, no ta dva su u biti najveći “krivci” što su naše generacije iz godine u godinu sve slabije, na svim poljima. .
Rajović tvrdi da je online nastava “nužno zlo”.
“Ako je veliki broj zaraženih i djeca moraju biti na internetu, to je tako. Ali ovaj trend postoji puno prije epidemije.” – tvrdi Ranko Rajović.
Apelira na roditelje da djecu vode u šume i parkove, da se penju po drveću i igraju kao što smo mi bili djeca. Dodaje kako djetetu ne treba stotinu aktivnosti, nego park, šuma i odmor na selu.
“Djecu moramo naučiti razmišljati. To je jedina priprema za budućnost. U školi provode pet sati dnevno i za to vrijeme ne bi trebali učiti stvari napamet, nego učiti razmišljati. A da bi to učinili, moraju se kretati. Važna je uloga vrtića, škole i roditelja. Svi mi.” – objašnjava Rajović.
Rajović napominje da je problem koji imaju današnja djeca, a koji mi kao djeca nismo imali, hiperpažnja.
“Djeca uče pet-šest minuta i ne mogu nastaviti, moraju napraviti pauzu. Nakon pauze opet ista stvar. A kad im date video igru, to može trajati dva sata. Imamo duboku pažnju i možemo učiti dva ili tri sata. Današnja djeca to ne mogu.”
Na pitanje kako to promijeniti, Rajović kaže da je ključ u nama roditeljima i vremenu koje provodimo s djecom. Savjetuje uključivanje društvenih igara od najranije dobi. Prvo ne ljuti se čovječe, a kad dijete nauči brojati – karte ili šah.
“Moramo dijete naučiti da nešto svlada svojim mozgom, a ne mu dati video igricu u kojoj se izmjenjuje 1000 sličica, a dijete to prati. Nije prirodno.
A što ako je dijete već tinejdžer, kako to promijeniti?
Moramo puno razgovarati, kaže Rajović, tražiti nove metode.
„Roditelji se mogu sami educirati, dovoljno je posjetiti web stranicu Udruge učitelja ili web stranicu NTC učenja. Ipak, lakše je djecu ranije i na vrijeme usmjeriti na tjelesne aktivnosti i udaljiti ih od virtualnog svijeta. Ako su već u tinejdžerskim godinama, to je teže, ali ne i nemoguće. Potrebno je puno razgovora i strpljenja da im se pokaže da postoji nešto izvan virtualnog svijeta.” – tvrdi Rajivić.
Dodaje i kako su djeca koja su previše fokusirana na virtualni svijet agresivna, nesigurna i ne mogu učiti te zbog toga imamo dvostruki problem.
A. Cvjetić
